Mitologija egipatske knjige mrtvih

Najnovija knjiga egiptologa zagrebačkog Arheološkog muzeja Igora Uranića, „Mitologija egipatske Knjige mrtvih“, najnoviji je iznimno vrijedan doprinos hrvatskom proučavanju staroegipatske uljudbe. U domaćem znanstvenom egiptološkom horizontu koji je opusom bogat, ali ljudstvom toliko rijedak da je gotovo ekscesan (tek Novak, Selem i Tomorad), Uranićeva višegodišnja publicistička djelatnost ostavila je iza sebe brojna relevantna djela (Stari Egipat, Školska knjiga, 2002.; Ozirisova zemlja, Školska knjiga, 2005.; Životi Egipćana, AMZ, 2013.; Staroegipatski jezik, Školska knjiga 2014.) čija se vrijednost očituje i u redovito rasprodanim nakladama. Uranić, kao domaći autoritet za staroegipatsku mitologiju, napokon je svoj interes okrenuo kamenu-temeljcu razumijevanja životne metafizike drevnih Egipćana – Knjizi mrtvih. Iako čest suvremeni popularno-kulturni artefakt, njena složenost i filozofija nadilaze kontekst u kojem je ona tek ukusno oslikani papirus-pratitelj umrlog. Uranić svojom „Mitologijom egipatske Knjige mrtvih“ uranja u prastari politeistički horizont u kojem se vrlo dobro snalazi. Na dvjestotinjak stranica teksta osvjetljava nam često zbunjujuće i kontradiktorne aspekte staroegipatskog podzemlja, koristeći pritom relevantnu stranu a ne zaobilazeći, gdje je bilo moguće, i domaću literaturu. Autor se odlučio za postepenu inicijaciju čitatelja u funerarni egipatski kontekst. Prvo poglavlje ukratko predstavlja opći uvod u egipatsku mitologiju, što je ujedno i autorova uža specijalnost. U drugom poglavlju („Kozmogeneze i etiologije“), Uranić se fokusira na nastanak (podzemnog) svijeta drevnog Egipta dok treće poglavlje opisuje složeni sustav vjerovanja, na ni jednom mjestu eksplicitno definiran, vezan uz Ozirisa i uskrsnuće duše. Četvrto poglavlje s velikom minucioznošću pažnju poklanja pogrebnim običajima starog Egipta posebno ističući magijske rituale čije puno značenje nam i danas bježi. Peto poglavlje nas, napokon, vodi u analizu Knjige mrtvih. Već sama činjenica da je Uranić polovicu svoje knjige posvetio detaljnom iznošenju konteksta Knjige mrtvih, pokazuje o koliko se složenom i često zakučastom labirintu ideja radi, te koliko ih je teško raspetljati našem, često površnom i od svake transcendentalnosti udaljenom umu. Putovanje sadržajem Knjige mrtvih demonstrira kako su njena poglavlja, često arbitrarno određivana, ipak sadržavale svojevrsni unutarnji redoslijed. Autor, kao ni svi prije njega, ne nudi odgovor zbog čega nisu sve sačuvane knjige mrtvih pronađene sa sukcesivnim redoslijedom poglavlja, već su ona najčešće arbitrarna. Radi li se o modi pojedinog vremena, osjećaju za neku unutarnju estetiku, koja diktira ne ono što je potrebno nego ono bez čega se može (i mora ako ovome pridodamo i ekonomski aspekt). Ipak, knjiga Igora Uranića pregledno nas vodi tim vodičem umrlog s posebnim naglaskom na sačuvane tekstualne fragmente Knjige mrtvih koji se čuvaju u zagrebačkom arheološkom muzeju. To je ujedno i njena najveća vrijednost budući da domaći materijal tako rijetko dolazi do najšireg kruga čitatelja. Ilustrativni materijal posebno je zanimljiv buduća da se u knjizi reproduciraju vinjete knjige mrtvih koje se, također, čuvaju u zagrebačkom Arheološkom muzeju. Uranić je time po prvi put pokazao kako se sačuvani i u muzeju prezentirani korpus potpuno suvereno može iskoristiti prilikom koherentne prezentacije smisla i značenja Knjige mrtvih. Ova knjiga iako pisana stručnim jezikom, u potpunosti je otvorena iščitavanjima i tzv. najširem krugu čitatelja. Autorov neopterećen stil izravno komunicira s čitateljem ne zamarajući s pritom, u ovom slučaju zaista nepotrebnom, hermetičnošću. Zbog toga je knjiga "Mitologija egipatske Knjige mrtvih" Igora Uranića više nego dobrodošao, i gotovo stoljeće i pol zakašnjeli domaći doprinos proučavanju onog najskrivenijeg u egipatskoj uljudbi – praga koji svijet živih dijeli od svijeta umrlih, praga kojeg umrli prelazi sa svitkom papirusa uz sebe kako bi u stravičnih dvanaest noćnih sati kušnje, napokon trijumfirao i postao – vječno sunce.